Image and video hosting by TinyPic Trag u beskraju.

Trag u beskraju.

01.08.2012.

*

Čudno je znaš, ići onim našim ulicama, čak i u ovom mom dalekom gradu. Naročito jutros, kad knedla stoji u grlu zbog putovanja na koje smo skupa planirali ići. Ali eto..

30.07.2012.

Preko dana smo ko stene, al' noć nas omekša.

Ovi zadnji dani su prolazili jako lijepo. Iznenađujuće lijepo. Mislim da sam se sa svim ljudima oko sebe zbližila samo više. Nisam učila (što je loše), ali drago mi je što svaki dan počnem s njihovim "dobro jutro" a zaspim s "laku noć". Oni mi sad najviše vrijede. Ne samo sad već uvijek, ali eto, sad sam se odlučila pisati o tome. Iskoristiti priliku da im zahvalim što su tu i što trpe moje ispade. U ovom teškom vremenu ipak je dobro znati da postoje oni koji su tu, koji pružaju podršku i koji su u stanju da stanu iza tebe. Ja sam, moglo bi se reći previše nesigurna u sebe u nekim stvarima. I u tim istim stvarima nikad neću procijeniti svoju stvarnu vrijednost. Ja sam jedna od onih kojima komplimenti ne laskaju, jer ne vidim istinitost u njima. Čudna sam ja biljka, ponavljam to po ko zna koji put. Ali biće neobično sutra. Sjesti u onaj autobus i znati da neću to veče, kao ni brojna sljedeća provoditi ovako bezbrižno i uživajući. Neće biti onih istih ljudi koji ove teške dane toliko obasjavaju. Kontam sada, teška godina nekako. Teško breme, teška razočarenja. Onda, lijepe stvari, ali velike.. i jake. Nisam još uvijek naučila da se učim na greškama, izgleda da ću po tom pitanju uvijek ostati ona naivna djevojka koja će vjerovati, pa makar zbog toga što joj je to potrebno. Tužno saznanje da vam se nekadašnji, ili jedini najbolji drug javlja nakon više od pola godine, i to vjerovatno jer nema drugog načina da ubije vrijeme. Skontam po priči, koja nema nikakve logike i onoj šutnji od par minuta koju prekine s istim pitanjem s kojim se javio. I tako je onda smiješno, ironično, to da neko koga poznajem puno manje od njega, i ko mi na prijateljskom nivou nikad neće značiti kao on, posvećuje i puno više vremena i riječi. Valjda se nikad neću naučiti uskladiti te misli i poređenja koja mi nadođu u momentima poput ovih. Sutra naveče, pretpostavljam da će biti više tih misli. Iako ću biti okupirana učenjem, opet znam da ću imati više vremena za razmišljanje, i iako mi se ne sviđa ova činjenica, imaću više vremena i za analiziranje. Nisam depresivna, moram to napomenuti, mada, koliko ga često znam spomenuti iz čista mira vjerovatno bi poljuljalo tu moju teoriju. Možda bi to isto poljuljalo činjenica da sam tri sata provela pisajući pjesmu koja ima više od tri stranice, i na koju se stresem svaki put kad ju pročitam. Nije baš tako jednostavno, ali opet u drugu ruku, nevjerovatno je koliko jeste. I opet volim onaj svoj ponos i hladnoću koju pokažem u kritičnim momentima, pa mu onako damski okrenem leđa. Njegovo lice nisam vidjela sedam dana, a prošao je neviđen broj puta kraj mene. Eto, šta drugo da kažem sebi. Prisjetim se onog pitanja, koje mi je prijateljica uputila dok smo po pljusku hodale nekoliko dana prije.
- Fali li ti?
Ne, ne fali.
Ja mislim barem. Fali mi ono što sam imala s njim, i ono što sam mogla imati s njim. Ili to dođe na isto? Ne znam. Odoh se zadati u muziku.
I napominjem, najviše sebi, nisam depresivna.

30.07.2012.

Bila je bisera puna zdjela, a ja sam baš za kamen uhvatila.

29.07.2012.

Svaka nedelja biće obojena tvojom izdajom.

A nikada nisam voljela nedelju.

26.07.2012.

Da se sreća može kupiti, svako bi je sebi platio.

Viđala sam i boljih dana od ove sedmice. Nevjerovatno je nekako kad pomisliš da će sve biti uredu, kada se iznenadiš kako sve krene nabolje, kako se sve izvrne. Samo jedan minut, jedan sekund dovoljan je da ti se sruši sve ono što si mislio da sigurno imaš. Sačuvala sam poruke u telefonu samo da bih se uvjerila da nisam luda. Da sam imala neke jače razloge da vjerujem. Da opravdam svoju naivnost. Jer je to ono što bih sada mogla reći za sebe -  da sam bila glupa i naivna.  Srećom.. ne boli me. Ne boli me on, jer nemam osjećaja za njega. Barem ne velikih, ne onih kakve bi se očekivalo da imam. Boli me samo ono što je uradio, jer sam to od njega najmanje očekivala. On je trebao biti ona zvijezda koja uvijek sija iznad mene, kojoj se na neki način uvijek vratim. Nisam ga voljela kako sam mislila da zaslužuje, ali sam se nekako uvijek vraćala njemu. Radila sam to jer je bilo lijepo znati da će vas taj neko učiniti posebnom, jer vas posebno voli. Vjerovala sam, ovaj put više nego inače. Vjerovala sam jer mi je trebalo to, trebalo mi je da uspije. I vjerovatno bih trebala reći da ne krivim nikoga, ni najmanje. Ni što me nisu spriječili, ni što su me nagovarali. Nisam ja neko koga mogu natjerati na nešto što ne želi. Posljednjih dana, posljednih sati sve emocije se smjenjuju, povećavaju-smanjuju, i sve tako u krug. Sada sam sama, svi su se negdje izgubili, a ja provodim vrijeme za laptopom, za listom pjesama koja znam da me vrlo lako može srušiti. Ja to znam, ali i želim. Želim da njihove riječi koje makar pružaju neko razumijevanje skinu sa mene onu knedlu u grlu koju imam od momenta od kojeg sam otvorila neke od onih poruka. Poruke koje mi magle vid, petljaju receptore u glavi do najviše tačke zamršenosti. Divim se ljudskoj sposobnosti laganja u oči bez da trepnu, sa onim sjajem u očima od kojeg vam se zavrti u glavi. Fascinantno mi je koliko me je uspio zbuniti, ali po prvi put ne krivim sebe zbog toga. Ne krivim se, jer vidim samo iskrenost sa svoje strane i trud da sve uspije. I ogromno razočarenje s njegove strane i pad u mojim očima, koji je mnogo veći jer uopšte nisam bila spremna na sve to, ali nema veze. Osim izdaje nemam ništa da prebolim. Za samo par dana biće mi svejedno totalno, jer ništa drugo nije zaslužio. Nije zaslužio da nemam ružno mišljenje o njemu kao što me molio, niti da mu pružim šansu za jadna objašnjenja. A tražiće to, znam da hoće. Kada shvati da ne postoji mnogo ljudi u ovoj našoj okolini koji će se više potruditi oko nekog drugog nego oko sebe. Kada shvati to i druge stvari. Kada savjest pokuca na vrata i ne dadne mu da mirno usnije zbog silnih lažnih obećanja i praznih riječi. Ali ja ne želim biti tu taj dan. Ne želim da saznam za to. Ja samo želim da je daleko. Da se nikad više ne vrati. Da je ovdje kraj.
Ipak moram priznati da sam se pitala zadnjih dana "zašto" je moralo biti tako. Pomisliš u nekoliko navrata da tog razloga nema, da ništa dobro iz tog ne može izaći. Ali prevarila sam se, sigurno da jesam. I sada shvatam da on nije narušio ni trun onog optimističnog duha u meni, iako on nije baš toliko očigledan na meni. Znam da se sve dešava sa nekim razlogom. I ovo je. Ako je nešto ovakvo moralo se desiti da bih ja onolike sate provela s njom, meni vrijedi. Više nego što bi mi on ikada vrijedio.

To i sam znaš.

21.07.2012.

plavi ♥ crvenog

21.07.2012.

pjesniče, promaši makar jedan stih

Teško mi je izraziti se kad se dešava toliko toga. Teško mi je uzeti to kao nešto bitno i posvetiti tome nekoliko riječi, pa makar da bi ostalo zabilježeno. Lako je opet s bloggerom; znaš da će on uvijek imati blog editor s mjestom za novi post, za nove riječi, pa kakve god one bile. On se jedini sjeća nekih stvari koje meni čak ni ne padnu na pamet, ali eto.

Kada me je Ona jednu večer pitala šta bih vratila u svom životu, tj. čega se kajem, ja nisam znala šta da odgovorim. Sve mi je došlo kao lekcija koju sam uzela u obzir ili nisam. Neke stvari sam zaboravila, koliko je to moguće s obzirom koliko pamćenje imam, a neke su duboko zatrpane. Ljudsko sam biće, pa je valjda normalno što neke rane nisu zacijelile i što ih se nekad sjećam.

Težak je ovaj mjesec nekako.. Pun promjena, neočekivanih promjena.
Ona.
Ona.
On.
I nije da mi nije bitno, samo ne umijem pisati o svemu tome. Lako je s tugom, ne može ti ju niko oduzeti. Sa srećom je opet malo drugačije. Pogotovo u ovom mom malom svijetu punom zlobe i zavisti.


10.07.2012.
13.07.2012.
14.07.2012.

.. jer je bitno.

20.07.2012.

najnajnajdraži

15.07.2012.

DA SMO IPAAAK MOGLI MNOGOO VIŠE OD OVOOG NIŠTAA ŠTO SMO SAAAD

15.07.2012.

I love you, my dear friend.

Danas je petnaesti u mjesecu. I svakog petnaestog se, najviše od svih dana zapitam kako je mojoj prijateljici osvanuti. Osvanuti.. i sjetiti se da Njega više nema tu.
Bilo je neobično doći kod nje i ne vidjeti tog čovjeka kako vas dočekuje sa šalama. Uvijek nasmijan, raspoložen za zezu.
Znam da ona tog čovjeka nije preboljela, i znam da nikad neće.
Samo bih ja poželjela da ona otvori svoja vrata makar malo odškrinuta da uspijem zaviriti u njenu dušu i navesti je da priča. Da priča i kako joj nedostaje, da nije ni sad svjesna toga, da ne zna kako će bez njega, ali da priča. Da priča i kako ju je znao naljutiti, i kako joj je branio neke stvari koje joj nisu odgovarale, ali da priča. Samo se bojim njenog zatvaranja koje mi se, kako se čini, nikad neće završiti. Čudno je, jer ja znam koliko meni često naumpadne sve to, i koliko često bih ja pričala s njom o tome - ali ona ne; ona šuti.
Voljela bih sada vidjeti je, pa čak i sa suzama u očima, i onim zagrljajem kao onog dana kada smo saznali za to.. Voljela bih da mogu biti tu za nju, biti joj prijateljica i u tom polju. I nadam se da će jednom doći taj dan, da nosim sa njom tugu, onako kako je ona znala nositi moju.

I danas sam s tobom, pa makar i u mislima.

13.07.2012.

petak 13ti

12.07.2012.

-.-

Uvijek sam bila poznata da sve previše analiziram. Dok ja svaki detalj obradim u glavi, mnoge stvari prođu pokraj mene. Hajd što prođu one ružne, nego prođu i one lijepe.. Pitam se kako me ljudi mogu podnijeti zadnjih dana. Za svaki njihov "za" argument, ja ću iskopati onaj protiv. Rođena sam da sumnjam u sve. Iako, voljela bih vjerovati. Vjerovati, pa makar i bila iznevjerena. Nekako mi je draže i to nego da dani pusti prolaze i da samo sanjam nekoga ko će me uhvatiti za ruku. Ali ne mogu. To sam ja. Radije ću nekog (ne)svjesno povrijediti riječima i natjerati ga da ode, nego progutati svoj ponos i strah i reći mu da ostane. Da sam spremna rizikovati i dati malo sebe. Čitam post od forwood i nekako se slično osjećam. Ili dam previše sebe ili nikako. Damn.

11.07.2012.

Ti i ja ćemo živjeti. Pa makar kroz njih dvoje.

10.07.2012.

Balašević.

"Uvek je mirisala na Milano. Prepoznavši njen parfem na stepeništu, zastao sam uplašen da je možda upravo otišla. Ne, nije.
Pakovala je svoje stvari.
Pogledala me je preko ramena, i zadrhtala kao košuta, zatečena "in flagranti" sa mojim plavim puloverom prislonjenim na grudi. Smislio sam hiljadu stvari koje ću joj reći, a i ona je ponešto smislila, koliko je znam. Da smo rekli išta od toga, to bi potpuno zapetljalo stvar.
Ovako, stvar se odmotala kao klupko vunice ispušteno iz krila. Zadivljujuće jednostavno.
- Samo sam htela da imam nešto tvoje. Zauvek.
Zumirao sam kristalnu kap u njenom lepom oku, koja je svetlucala kao titrava rosa na malenom zvončiću đurđevka.
Sretan sam ja momak. Neki režiseri potroše čitav život čekajući takvu scenu, i opet ne uspeju da je snime.
Hajde konju. Reci joj.
Osetio sam da uglovi usana izmiču kontroli.
Želiš nešto moje? Zauvek?
- Da li bi prezime moglo da posluži?
Osmeh ju je ostavio bez daha na trenutak, ali je šmrknula i nastavila da slaže stvari. Ali oboje smo znali da to više nije potrebno.
Zagrlio sam je, s leđa, privila se uz mene i pritisnula mi ruke sa svoje obe.
- Neću da se mešam, Rida, ali trebaće ti neka veća torba. Moraćeš i mene da spakuješ ako zaista misliš da odeš odavde."

10.07.2012.

znam, loša sam.

Toliko puta sam se uvjerila da ću kad tad uraditi neke stvari za koje sam u početku bila sigurna da (nikad) neću. Toliko, da sam više prestala to raditi. Trudila sam se oko pogrešnih ljudi, pravi su mi iskliznuli iz ruku. Ljudski je griješiti kažu. Ali ne kažu mi šta da uradim kad pogriješim i kad je za oprost premalo reći izvini. Ne kažu mi šta da radim kad skočim sebi u usta i poželim ono što se nekad činilo tako nemogućim za poželjeti. Tako bih sad voljela popričati s Njom i iznijeti joj svoje sumnje i strahove. Voljela bih joj reći kako mi nedostaje i kako su sva razočarenja po strani kad su osjećaji u pitanju. Voljela bih da je tu i da me može jedina razumjeti jer poznaje svu situaciju. Pričala bih joj kako sam se opekla od ljude više nego na ijednu vatru. Da se opet sve vrati na onaj isti krug ljudi iako nijednom nisam išla prečicom nego sam morala pregaziti i trnje i ruže. Pričala bih joj kako mi nedostaje onaj zagrljaj jer u njima sve osjećaje razotkrijem ne dajući im vremena za razmišljanje. Znam, i sad bi bilo tako. Oni sati koji prođu tako brzo a da nam nikad ne ponestane riječi. Rekla bih ti i kako sam se promijenila. Kako su mi godine same donijele prioritete u životu. Nekako je sve drugačije, a opet sve isto. Neke moje odluke bi te iznenadile znam. Od nekih bi se našla u čudu. Ipak se nadam da bi razumjela a ne došla s govorom "Kako si mogla?" ili "Nisko si pala.", kao što čujem od drugih. Nedostaje mi da galamiš na mene kad nisam upravu, ali da ipak podržiš. Nedostaje da se suočiš sa mnom drugima zbog donešenih odluka, pa i pogrešnih izbora. Štošta bih ja dala da nije sad ovako kako jeste, ali neće riječi da odu dalje od ovog lista. Znam, nekad sam teška. Znam, nekad sam nepodnošljiva. Znam, moja hladnokrvnost zamaskira moje osjećaje. Znam, sretna si i bez mene. Znam, mogle smo više skupa. I znam, uvijek sam te voljela. I izvini zbog svega što sam rekla. Izvini zbog onog što sam uradila. Izvini zbog pogrešnih odluka. Izvini zbog svega.

07.07.2012.

that's where I belong

07.07.2012.

Balašević.

"Hteo sam samo da joj šapnem poslednji put da je bila moje sve.
Pazi mene 'bila'.
Zapravo, bila i ostala moje sve, al' jebeš ga."

07.07.2012.

- 20.

Sjećaš li se sedmog jula prošle godine? Šta smo nas tri tada skupa proživjele? Onaj iskreni osmijeh odzvanjao je u oblacima cijeli dan. Proslavljale smo tvoj rođendan golubice moja. A gdje smo sad nakon godinu dana? Danas smo na tri različite strane, danas može biti jedino suza u oblacima. Puno toga se promijenilo i za tebe i za sve nas. Ali ja ti i dalje želim da dan bude onako poseban kakva si i ti. Jer znam, da čak ni u drugoj dimenziji ne bih uspjela naći nekog poput tebe.

Moja mala curice, ne može u riječi stati sve ono što bih ti poželjela. Ja se nadam da znaš koliko te volim, ma najvolim kako Željko kaže. I volim to što nijedna bura nije bila jaka da bi nas porušila. Volim što smo tu, gdje jesmo, jer ništa ne bih mijenjala. I radujem se svemu što nas čeka u budućnosti, sve one planove koje treba ostvariti.
Samo da mi budeš sretna.

06.07.2012.

tebi i meni za prošle dane.

Ljubavi,

Danas je tvoj dan. Znam tebi možda sasvim nebitan, ali znaš mene, i ona najmanja sitnica mi je velika poput kosmosa. Danas ti ne zamjerim ništa, sav bijes se stopio u onoj kazaljki koja je otkucala ponoć. Znam, nećeš ti vidjeti ove redove, i znam, ja neću uputiti čestitku na drugačiji način. Mi smo prošli, to je konačno. Ali u ime prošlih dana, naših dana, ja ću ti poželjeti ono najljepše. Znam da nisi sretan, vidim ti u očima. A znaš da te ne vidim tako često. Kao da se ništa nije promijenilo odkad me nema u tvom životu. Nekad bih se trudila da ispravim to, boljela bi me tvoja praznina, to što sebi radiš. Ali sada ne.
Nije mi ni žao što ova čestitka neće doći do tebe. Nije mi žao ni što te neću vidjeti. Nekad prije, oplakivala bih to. Danas ću da se radujem tebi i svim željama koje ti upućujem, ali daleko.

I ne sjećaj me se, molim te.

05.07.2012.

45 minuta do šestog jula..

04.07.2012.

Vjeruj mi, ja bih dušo s tobom bio zauvijek
al' ljubav mi, srna što se lako sreće prepadne

Čuješ li, kao ključ u gluhoj noći kad na pod ispada
to moje srce za te udara.

04.07.2012.

ljubav se ne piše tako - oko za oko, zub za zub..

I tako sjedim, pijem Coca Colu u ime meni izuzetno drage osobe koja je jučer diplomirala i čujem u pozadini note poznate mi pjesme od Crvene Jabuke. "Ispisaću po nebu riječi za tebe, vjekova mir vraćaš mi ti.." i spuštam glavu da se ne vidi moj zamagljeni pogled. Previše sam emotivna od prošlog četvrtka ako me pitate. Sa koliko novih 'ja' ću samo morati da se upoznavam, i koliko puta ću morati vršiti korekcije na samoj sebi poslije svakog novog razočarenja. Jer razočarenje je kad neko dođe, ko te poznaje jako dobro i koristi stvari koje zna koliko su ti bitne. Uvijek iznova ponavljam to, i uvijek iznova me dočeka ista stvar. Pobogu, jel toliko teško javno izbjeći takve stvari? Ne razumijem, i nikad neću. Znam ja da to nekom nije bitno, mada ni to ne mogu zamisliti da budem iskrena. Kao što ne diram ni ovu "Da znaš da me boliš", ne diram ni ostale. Volim pojedine, ali ne diram, dakle poštujem. I tako se svaki put izbijem kad mislim o ovome, a ne želim to. Pogotovo ne kad mi dušu liječi koncert Joksimovića. Zato ćao.

03.07.2012.

i tako ja nešto kontam..

baš kad sam odlučila da se ne sjećam, onakve me pjesme dočekaju na koncertu. zatim, dan poslije, moja mama se sjeti da bi bio red da ona da doprinos čišćenju mog stana i nađe moju šolju s onim iznenađenim "Jesil' ovo ti?" govorom. pa se ja uhvatim u čudu gledajući u onu sliku u svom novčaniku koju nisam izvadila od momenta u kojem sam je dobila. i nekako je čudno. nikad se ja pameti neću naučiti.

01.07.2012.

i tako sinoć na koncertu..

Putnička.
Veruj bratu.
Jedina.




ona zna

29.06.2012.

zbogom za kraj..

Velika noć po meni, ali svakako ne po dobru. Ja, ona koja mrzim suze cmizdrim kao malo dijete i natapam jastuk ispod sebe. Nekako ni sama ne mogu vjerovati šta se dogodilo i da je toliki utisak ostavilo na mene. Pokunjena sam gledala veći dio utakmice iako su svi oko mene prštili nadom i govorili da je Njemačka prejaka, jača čak i od Španije. Priznaću da sam i sama razočarana njihovom večerašnjom igrom, ali nikako njima. Zamišljam neraspoloženje i tugu koja sada izbija iz svih njih. Ja i dalje ne vjerujem.. Sve kontam da ću sutra kad ustanem biti sretna i da ću iz sveg glasa vikati i pjevušiti "Njemaačka, Njemaačka". Ali ne, moraću se suočiti s raznim naslovima, medijskim izjavama i svim razočaranim licima. Moraću trpiti i one koji će jedva dočekati da mi natrljaju nos s tim porazom. Neka, nema veze. Nema tog poraza koji mi ne možemo istrpiti. Ali dugo će me ovo pratiti, u kombinaciji s gubitkom u Ligi prvaka. Proklet dan, što ga nisam prespavala! Jedino pozitivno je to što sam se odlučila povući s bloggera, s fejsa, uopšteno s neta. Sve dok je toga, uvijek ću biti korak nazad. Na netu su svi oni kojih nema više u mom životu, na ovaj ili onaj način. I sve dok je to pred mojim očima, dok ja dozvoljavam te slabosti neću u potpunosti krenuti dalje. Ako uspijem nekad doći, samo da kliknem na "piši novi post", ali samo to, vratiću se. Ako ne, moraću se zadovoljiti dnevnicima, ili jednostavno nepisanjem. I kontam kako ujutru kad se probudim neću zateći dedu koji će mi brojati satnicu spavanja. Neće ga biti da zajedno kukamo kako je vruće. Neće ga biti da jedemo palačinke, kao ni da gledamo utakmicu. I dok ja ležim u krevetu, na njegovom mjestu, u njegovoj majici, razmišljam kako ga neću vidjeti godinu dana. I cijepam se od boli. Večeras sve boli. Svaki dio mene. Ali sama ću ja to podnijeti, kao i obično. Tako i jest najbolje. Falićeš mi dedo. Ti si ono najiskrenije što imam.

28.06.2012.

pridružujem se Njemačkoj naciji u suzama.

nije da ja ne mogu priznati pobjedu Italije; uradila bih ja to da nema onog prepotentnog Ballotelia i Pirla. ne mogu ja kurčenja! nisam ja neki fudbalski ekspert, samo iznosim svoje mišljenje, a zaboli me q ko se slaže a ko ne. doduše, tako mi i treba kad sam milion puta opsovala Ronalda sinoć. boli me ovaj poraz, teško mi je. sladite se sad kad ste dobili šansu za to. mrzim sebe danas, mrzim što ništa nije uredu danas, što sam sva baksuzna, što sam sama a treba mi neko. tako prokleto. ZAŠTO, hiljadu puta zašto. nije moj dan, prokleto nek je.

26.06.2012.

i sa drugog kraja svijeta možeš mi dobaciti čudo..

Šta mene tjera na ovakve postove, pitam se. Da li to što me čeka otvorena knjiga na stolu pa bih radila sve samo ne to ili nešto drugo, ne znam. Znam da sam samoj sebi rekla da neću pisati ispovijesti ovdje, ali kao da to "biti ili ne biti" mijenja nešto. Sada, dok pišem ove prve redove uopšte ne znam šta želim reći ovim postom. Poželjela sam one dugačke postove od kojih ljudima padne mrak na oči, jer samo u njima uspjevam koliko toliko dati duši oduška. Ne brine mene trenutno nijedan ispitni rok onoliko koliko me brine ishod utakmice u četvrtak ili dedin odlazak u petak. To za mene opet znači kraj i početak. Opet odlazak i navikavanje na to. Čitam sad tako te pametne izjave za Euro i polufinalne utakmice i čudim se ljudskoj naravi. Razumijem ja da je svako navijački nastrojen prema nekoj zemlji i da mu je ona najbolja. Ja volim Njemačku. Ne zato što je favorit ili zato što je dosad bez poraza. Volim je zato što je Michael Ballack bio član te reprezentacije. Volim je jer pola Bayernovih igrača sada igra u njoj. Volim je jer mi njihov timski duh tjera suze na oči. Cijela njihova nacija se raduje njihovoj pobjedi isto koliko i tuguje zbog poraza. I podržavaju ih, ma kakav ishod bio. Prije par dana otvorila sam video Danke - Xavier Naidoo, uživo s dočeka reprezentativaca poslije poraza od Italije 2006 godine na Svjetskom prvenstvu. Plakala sam gledajući to pribojavajući se iste sudbine. Biće to teška utakmica, teških 90+ minuta. I ja vjerujem u njih, ali se bojim izgovoriti to naglas. Ne mogu biti puna sebe, kad mi se to tako lako može okrenuti. I stvarno se divim tim ljudima što mogu drugačije. Što mogu sa sigurnošću tvrditi da će Azzuri pregaziti Njemačku, ili obrnuto. Moje riječi neće ništa promijeniti. Biće kako je suđeno, odgovaralo to meni ili ne. Pored Eura, toliko je dešavanja u ovo zadnje vrijeme. Toliko planova, očekivanja. Ne zaslužujem ih pola sad, znam ja to. Doduše, ne može se to baš nazvati planiranjem s obzirom da je odlučeno u sekundi. Samo čekati 15 jul, ili 13i tačnije i život počinje. Radujem se što ću vidjeti Opatiju i Rijeku. Volim što ću dio ljeta provesti s tatom, daleko od ove zagušljive sredine. Nedostaje mi on i ono što smo imali nekad dok nije otišao raditi u drugu zemlju. Radujem se i posjeti Italiji i Austriji. Nisam ja čovjek za jedno stanište. Ništa me ne čini sretnijom od putovanja, pa makar to bilo i po gradovima unutar BiH. U zadnje vrijeme se čak iznenadim zbog stvari koje mi zapadnu za oko i koje mi se počnu sviđati. I neću o nostalgiji večeras. Samo ću iskoristiti ovu volju za pisanjem da obilježim svečano osmi jun. Da obilježim "Putničku", neuspješno slikanje i svanuće uz piramide. Da obilježim lice za sreću, za nostalgiju, za radost, kao i za tugu. Da obilježim suze i zagrljaj. Nekad je teško kad moraš nositi toliko uspomena i pamtiti svaki detalj kad nečemu dođe kraj. Zato ne postupam uvijek ispravno. Zatvorim se i ne pričam o tome. Nekad mi je teško priznati sreću. A usrećila si me, znaj da jesi.

25.06.2012.

da smo ipak mogli mnogo više od ovog ništa što smo sad..

Možda će te sutra neko voljeti više nego ja. Možda te već i voli. Svakom je njegovo najveće i najvrednije.

Ja sam ti mogla dati snove da ih pomiješaš sa svojima, dok ne sklopimo zajedničke.
Mogla sam ti dati vrijeme i širokogrudno ga stapati sa tvojim.
Mogla sam te braniti, toliko da mi nikad ne ponestane riječi.
Mogla sam tako u nedogled.. ali nisam ništa. Jer ništa je ono što je na kraju od svega ostalo.

Ko je zapisao negdje, pa da ostane upamćeno koliko sam te željela? Koliko mnogo sam ti bila spremna dati? Koliko sam izgubila sebe i svog tražeći tebe i zrna tvog vremena.

Ispisala sam ja stranica i stranica o toj neuzvraćenoj ljubavi. Ta knjiga koja kupi prašinu, jer me sad stid i otvoriti je. A bila je moje najveće blago. Ponosila sam se njom, jer sam željela uspomenu na tebe. Vrijednu, koju neće ništa moći oblatiti. Vrijednu, jer je krojena po tvojim manama i greškama. Vrijednu, jer sadrži one stvari koje nikad nisam očekivala od tebe.

Sad je to sve prokleto. Sama sam sve to proklela.

A ti ne znaš koliko ti je malo trebalo da me usrećiš.


Čudno je sad proći kraj tebe. Čudno je i vidjeti te. Sve naše je skupilo toliko prašine da više nije ni prepoznatljivo.
Prije su me znali po tebi.
Prije nisam mogla proći, a da ne pitaju za tebe.
Nekad se i mali dio tvoga svijeta ticao mene. Tada sam u tvojim očima mogla prepoznati brigu. Tada sam znala, ili makar mislila da nisam Niko, već Neko u tvom životu.

Bog mi je svjedok da nisam tražila puno od tebe. Željela sam da si tu, samo tvoje odlaske nisam mogla nositi na svojim malim leđima. A za te odlaske krivila sam sebe. Noćima se ogledala u tim mračnim stazama tražeći opravdanja i razloge.
Toliko mnogo sam te voljela da sam se same sebe bojala.
Bojala sam se šta me čeka kad jedan dan osvane bez zvjezdica.
Bojala sam se kako ću to izdržati. Da li ću uopšte moći.

Nema te više. Neće te ni biti.
Sa svakim usnulim danom opada i značaj tvog života u mojoj glavi, mom srcu.

Izigrao si me i povrijedio. Odbacio.
Mahao si mi s Njom pred nosom samo par dana poslije našeg viđenja.
Ljubio si nju gledajući u mene. Zar sam to zaslužila?
Ljubio si nju na naš dan. Dan za koji sam se spremala cijeli mjesec.
I samo se nadam da nikad nećeš znati koliko je zabolilo to.


Nisi ti nikad bio moj. I zaboli ono najjače kad se tog sjetim.
Ili da kažem boljelo je?

22.06.2012.

Niko kao ti!

U tim plavim očima se sakrio cijeli moj svijet. Ne vidi niko toliko u njemu koliko on.
Jedan, jedini On.

Ja ne znam jesam li sposobna za više ljubavi. Sve što sam imala, što imam, dajem njemu.
Volim kad mi pjeva, kad mi recituje i smišlja rime za mene.
Volim kad igramo Ne ljuti se čovječe, a tu bude svega samo ne neljutnje.
Volim kad smišljam smicalice, pa se on nervira, ali nikad ne galami na mene.
Volim što s njim mogu pričati o stvarima, koje niko drugi ne razumije.
Volim kad me zagrli, pa se ja osjetim najvoljenijom na svijetu.

Niko mi ne daje taj osjećaj posebnosti kao on. On umije da me razvedri kad sam najtmurnija, samo jednom rječju. I ne mogu se dugo ljutiti na njega, kad on daje sve samo da meni dobro. I ja znam da ja ne dajem dovoljno od sebe. I da nikad neće biti dovoljno. Jer ma koliko se ja trudila, ja ne znam pokazati ljubav više. Ja mu dajem svoju pažnju, ali nemam osjećaj da je to dovoljno.
Bojim se dana kada će otići. Ne znam da li se ičega bojim više od toga..

I znam ja da on i ne sluti šta bih sve dala za njega. Dala bih mu pola svojih godina, svog zdravlja, znači svega, samo da ostane.
Niko nikad nije toliko davao za mene.
Posvećivao mi vremena.
Volio me.

- Jelde deda, voliš me najviše na svijetu?
- I na svijetu, i pored svijeta.


I ja tebe volim, i više od najviše. I na svijetu, i pored svijeta.

20.06.2012.

daleko si, neko te drugi ima..

Koliko puta smo imali osjećaj da će nam duša prepuknuti toliko da se više neće moći oporaviti?
Istini za volju, prije sam ja bila jedna od tih, na vrhu liste koja je imala takve svakodnevne misli. Bila sam depresivna, najdepresivnija. Mogu to pripisati pubertetu, nezrelosti, bilo čemu ako ću tražiti razloge za to. Ali ne vrijedi. Ja nisam takva djevojka više, niti se mogu više zamisliti takvom. Ponekad mi navrati onaj dan kad pomislim da ništa neću riješiti i da će se nevolje redati jedna za drugom do besmisla. Da to neću moći izdržati. Ali promijenio se taj dio mene i sve to je kratkotrajno. Čak i rijetko. Da mi je neko prije rekao da ću biti takva, ne bih mu vjerovala. Ali čudno je opet. Prije sam imala više razloga da budem sretna i optimistična, a puštala sam jednom Njemu da to sve poremeti. A sada, kad nema ni Njega, ni mojih Razloga, svoje dobro raspoloženje stalno nosim u džepu sa sobom.

 

Priznaću da mi moj ponos ne dozvoljava da se sjećam svih tih Razloga.


Da se sjetim jedne zime, jedne Nje, koja mi je tada grijala te hladne dane.
Da se sjetim jednog juna, koji mi je donijeo jednu Nju, koja je voljela isto što i ja.
Da se sjetim jednog aprila, kada je mače malo našlo dom u kutku mog srca.

Ali onda se sjetim iste Nje, koja me je razočarala kao niko.
Sjetim se Nje, čije riječi odzvanjaju u mojim ušima, i dalje ne vjerujući.
Sjetim se Nje, kojoj nisam bila dovoljna, kao ni ono što sam za nju radila.

I sve to, pomiješano s dozom mojom grešaka rezultiralo je raspadom sistema.

I bude mi žao, nekad, kad sebi dopustim da dođe do ovog ipakmifališ dana, kako ga moja Dž. zove.

Kako sam sinoć rekla, imam srce i dušu samo s vremena na vrijeme.
Možda se olako razočaram, možda dajem previše od sebe, ali ne dopuštam više da se raspravljam s ljudima o tome ko će izvući deblji kraj. Ne vrijedi. Svako ima svoje mišljenje, svoju bol, svoju sreću, koju će podržati samo bliski ljudi, ali ne i suprotna strana.

Uvijek će to biti u kontrastu.

I jebo ti to, kad zbog tog sve što je vrijedilo prođe pored nas.

14.06.2012.

Svako ima nekog koga više nema.

Bilo je logično da neću biti ni princeza, ni balerina kao što sam mislila kad sam bila mala.
Ali ne tako nemogućim činila se moja predstava u kojoj pored mene stoje meni bliski ljudi, srcu značajni.
To je nekako sada, posmatrano iz ove perspektive postalo znatno lucidnije.

Luda glava, ludi sni.. Ova emotivna luda sebi s tim osjećajima nije ništa dobro donijela. Najranjivija sam bila kada sam svoje povjerenje slijepo davala ljudima. A ništa nije bilo onako kako sam očekivala. Sve to utopilo se u kilometrima tog smiješnog, bijelog januarskog čuda.

Čudno je to kako se osvrneš i shvatis da se sve promijenilo. I da je sve nestalo, pa i ono što si mislio da nikad neće. Čudne su to biljke, ti razlozi koji nevidljivom tintom sve snove bace u bezdan.

I shvatam da mi ne nedostaje da imam najbolju prijateljicu. Nisam ja za toga. Ja ovako vrlo labilna kad je razočaranost u pitanju. Lako to mene povede.
Sitnice, sitnice.. uvijek vjerno čuvate moje sklonište.

Teško je mene voljeti. Ali, znam sve te duše koje će se trgnuti na dobro poznate note. Jer to sam ja, sva satkana od muzike.

Ne želim ni tebe lijepi moj. Još nedostaje kockica u mojoj glavi. Želim samo da mi nastaviš krasti osmijehe kao i dosad. Samo to.

26.05.2012.

gledaj to sam samo ja, uvek sam te voleo..



Jedini koji cijepa sve u meni.

14.02.2012.

to je too

24.01.2012.

pobogu dušo kako ne shvataš, kad jednom odem više se ne vraćam